Vidim da svako ima svoje stavove koje tesko menja. Retko pominjete vaspitanje kao moguci poticaj odluci da li ce se neko osamostaliti ili ne.
Mislim da je vaspitanje vazno, da li ce neko osecati potrebu da se osamostali, ili ce ostati ziveti sa roditeljima.
Recimo, brat i ja smo ziveli u razlicitim vremenima odrastanja (stariji je od mene 7 godina, ja sam imao 18 godina 1990. godine), a proces osamostaljivanja je bio slican, uprkos razlicitim zivotnim uslovima. Obojica se brinemo o sebi od 18. godine.
Bluesman pominje da ne treba pricati o individualnim primerima, jer su svi razliciti. To je tacno, ali zasto su razliciti? Da li je tu mozda krivo vaspitanje, kolektivno misljenje (ako takvo postoji), ili ... ?
|