Ja koristim
Propel, a on kao abstraction layer koristio
Creole. Dobra stvar je što zajedno omogućavaju vrhunsku portabilnost jer te ne zanima koja je baza ispod. Definišeš koje objekte želiš, kako su povezani i na osnovu toga se za konkretnu platformu generišu konstrukcija baze, klase, relacije među njima... Konstrukcija je u XML formatu tako da je nezavisna od platforme.
Problemi:
- Generiše se mnogo koda
- Potrebno dosta vremena da se sav taj kod parsira tako da je distribucija u izvornom obliku ludost. U produkciji je najpametnije koristiti enkodirane fajlove jer se tu preskače parsiranje. Takođe, pametnim korišćenjem __autoload() funkcije se isto mogu ostaviriti uštede...
- Ovakav kod jeste sporiji, ali u ekodiranom obliku uštede u performansama su zanemarljive u odnosu na dobijeno vreme u razvoju / portovanju (hardver - jeftin, vreme dobrog programera - skupo). Ko je bar jednom koristio nešto slično zna o čemu pričam. Ostali samo mogu da nagađaju

- Nije za male projekte
Ukolike je projekat bar malo složen (5 tabela +) i nisu potrebne maksimalne performanse (ovde mislim na stvarno ekstremnu posećenost) uvek preporučujem korišćenje abstrakcionih slojeva. Ubrzavaju razvoj, povećavaju portabilnost koda i pomažu ti da umesto da razmišljaš o tabelama u bazi i poljima razmišljaš o objektima, njihovim relacijama i konkretnim problemima koje treba da rešiš.
PS: Do sada nisam bio u situaciji da moram da portujem kod na drugi tip baze. Lakoća portovanja nije osnovni razlog zašto bi se neko odlučio na korišćenje ovakvih biblioteka. Jednostavno olakšavaju i ubrzavaju rad, a portabilnost mu tu dođe kao fin dodatak.