Ako imas Data Warehouse bazu, onda ti je bolje imati jednu tabelu sa vise polja, nego nekoliko tabela sa manje polja, jer je tada full table scan brzi od visestrukog index lookup join-a (npr. star transformation join).
Ako imas OLTP bazu, onda ti je bolje imati tabele sa manje polja.
Ako imas objekt sa vise atributa od kojih su samo par atributa kljucni, onda kreiraj dvije ili vise tabela: jednu manju sa kljucnim atributima (poljima) i jednu ili vise njih sa sekundarnim atributima, koje ces medjusobno povezati preko kljuceva. Mozes potom tu sekundarnu tabelu i kompresovati ukoliko ne radis cesto update na njoj, jer se pri selektovanju dobija na brzini.
Nije dobro stavljati previse indexa na tabelu (tzv. overindexed table), jer se pri DML operacijama (INSERT, UPDATE i DELETE) usporava cijeli proces zbog aktualizovanja indexa. Pogotovo nakon ucestalog UPDATE-a ili DELETE-a pozeljno je uraditi rebuild indexa i OPTIMIZE tabele, jer se stvaraju rupe (gaps) izmedju zapisa.
Uprkos dobro dizajniranoj strukturi baze, vecina programera napise lose i neperformantne upite, kojima usporavaju cijelu aplikaciju. U vecini slucajeva se prepravljanjem SQL upita moze puno dobiti na brzini.
Osim toga, ako imas svoj server, mozes podesavati i konfiguracijske parametre (cache buffer, file-per-table, uraditi stripping tabela na vise hard diskova i td.).
U svakom slucaju bez obzira sta kazu teorija i EXPLAIN PLAN, samo uzastopnim testiranjem i mijenjanjem postavki i SQL upita mozes doci do opipljivih rezultata.
|