Čitav život imam ružan rukopis. Još me u osnovnoj školi smaralo da pišem crtice sa časova, pa sam obično pisao u skraćenicama koje kasnije nisam mogao da dešifrujem. Odatle i činjenica da nisam nikada ni učio iz sveske, već isključivo iz knjiga. Imam anegdotu iz, čini mi se, 7. razreda, kad sam geografičaru nosio na kraju godine svesku na pregled. Kako nisam imao svoju, uzmem od drugarice iza mene koja je imala jedan od ljepših rukopisa u razredu. Stavim drugi plastični omot od korica, ja sam negdje na početku (B) dnevnika, ona na sredini (M). Pogleda ti on svesku, kao Bijeliću ti i tvoja urednost, ajd' evo ti četiri iz sveske. Ja presrećan. Dođe ona 15-16 brojeva kasnije, upiše joj petaka iz iste sveske
Kako mi mlađa sestra ide u tu istu osnovnu školu, čujem da je taj nastavnik skoro preuzeo mjesto direktora škole, daleko je dugorao.
U srednjoj već, drugi režim rada, tada se uči iz svesaka, pošto nisam imao svoje, ili sam obično imao jednu gdje sam pisao redom sve predmete koji su se morali pisati, onda sam uvijek bio u dilu sa nekim ko ima lijep i čitak rukopis (sa drugaricama iz razrede prvenstveno, zahvaljujući ženskom sistematičnom organizovanju zapisanog u sveskama i redodvnosti na časovima), pa sam isključivo učio iz tuđih ili fotokopiranih svesaka.
Na faxu uopšte ništa ne pišem, jer nit stižem redovno na predavanja, niti se mogu više koncetrisati na sumornu priču ukoliko ujedno i pišem. Što se tiče posla, uglavnom sve interfejs i bilo koje koncepte gdje ima organizacije uvijek prvo završavam na papiru, tako da crtkam mockupe, obično po A4 listovima koje kradem iz štampača. Pišem latinicom, potpisujem se ćirilicom.